Petra Zlonoga

Autorska RUNDA dio je godišnjeg programa Filmske RUNDE, revije hrvatskog kratkog filma u Osijeku. Na autorskim smo večerima do sada ugostili redatelje Nebojšu Slijepćevića, Igora Bezinovića, Jelenu Oroz, Sunčicu Anu Veldić i Tomislava Šobana, a niz će u petak, 11. lipnja, upotpuniti nagrađivana redateljica i maštovita animatorica Petra Zlonoga. Na krovnoj ćemo terasi Kulturnog centra Osijek upoznati Daniila Harmsa, Gregora, Lisicu i ostatak Petrinih animiranih junaka iz filmova Dota, Glad, Jedan od mnogih i najavne špice Animafesta.

 

Novinarka: Matea Bartulović

Foto: Zoran Šuster

 

Redateljica si i animatorica većine svojih filmova. Je li za animirani film važnije biti dobar animator ili znati dobro ispričati priču?

Zavisi od filma, čini mi se. Animirani film je utoliko zanimljivi medij što daje jako širok spektar mogućnosti prikazivanja neke teme – nekiput je priča u drugom planu naspram atmosfere filma, na primjer. Neki pak, malo više eksperimentalni animirani filmovi istražuju sam medij i njegove mogućnosti, tako da je za taj tip filma presudnije biti dobar animator. Međutim, dobiti taj „bingo moment“ dobre priče i dobre animacije je nešto čemu se teži u narativnijim filmovima. Tu ne treba zaboraviti niti dobru glazbu, također, koja može biti presudan element u filmu.

Čini mi se kako su značajan element tvojih filmova riječi. Stvaraš li prvo njih ili sliku? Što ti je važnije? Iz čega one proizlaze?

Tekstovi koji se znaju pretvoriti u naraciju filmova često su sastavljeni od „komadića“ misli i ideja koje zapisujem dok istražujem neku temu. Potom ih pretvaram u (filmske) slike. Ali, proces vrijedi i obrnuto; nekiput „prevodim“ u riječi crteže koje napravim. Nekada taj proces ide naprijed-nazad pa istražujem tu „suradnju“ između riječi i slike koja se događa. Tijek te „suradnje“ je često i meni samoj nepredvidljiv, a rezultati neočekivani, što je dio koji me posebno veseli.

Na Autorskoj ćemo RUNDI gledati čak osam tvojih filmova, a među njima je i tvoja najavna špica Animafesta iz 2015. Što Animafest i slični festivali znače za svijet animatora i animiranog filma danas?

Nekad su filmski festivali bili jedina ili rijetka mjesta na kojima si mogao vidjeti produkciju i nešto manje mainstream vrste filmova. Danas nam je filmsko stvaralaštvo daleko dostupnije budući da masu toga možemo vidjeti online. Međutim, filmski festivali, kao što je Animafest, služe i druženju s drugim animatorima, kao i s publikom, služe stjecanju i razmijeni znanja i iskustva i, općenito, mjesto su na kojem možemo doživjeti filmove na velikom ekranu u, za njima, posvećenom vremenu. S druge strane, publika koja nije navikla nalaziti (a niti možda tražiti) filmove malo drugačijeg profila od onoga kojeg može vidjeti na televiziji, ovdje ima mogućnost doživjeti nešto novo. Upravo zbog toga što sam navela, festivali i dalje igraju jako veliku ulogu u svijetu filma.

Animirani će film, čini mi se, sve dok postoji nositi tu etiketu „sadržaja za djecu“. Izlizuje li se onda kroz godine? 

Animirani film je nešto što otvara i potiče otvaranje mašte, po meni i jače od drugih filmskih vrsta. Mislim da je upravo zbog toga doživio toliko jako prihvaćanje od strane najmlađe publike i neminovno je da će se animirani film kao pojam i dalje najčešće vezati uz djecu. Ipak, sve više ljudi prihvaća animirani film kao specifičan filmski izražaj i za starije čemu su ponajviše doprinijele humoristične serije poput „Simpsonovih“ i sl. Kao što sam već i spomenula, online dostupnost zanimljivog animiranog sadržaja sve je veća i čini se da to također doprinosi širenju pojma „animirani film“ koji je do nedavno bio izjednačen s pojmom „crtić“ na film zanimljiv različitim generacijama. 

Takve animirane filmove, koji nisu rađeni s premisom „dječjega“, vrlo rijetko pronalazimo u programima nacionalnih televizija. Zašto je to tako? Je li im tamo mjesto?

Po meni im jest tamo mjesto, naravno. I oni jesu u manjini i rjeđe se pojavljuju od drugih vrsta. To je zato što sigurno imaju manje publike, ali i zato što generalno publika nije baš upoznata s animacijom za odrasle. Takvo „upoznavanje“ publike je polagan proces koji se odvija već godinama, po meni presporo, ali nemam upliva u programske odluke nacionalnih televizija. Čini se kao da smo nekako navikli da je to tako, animacijom se bavi šačica ljudi u odnosu na druge filmske sfere, tako da smo uvijek u manjini. Srećom, tu su drugi vidovi prezentacije filma.   

Zadnjih je nekoliko godina, u svim sferama života i umjetnosti, napredak tehnologije gotovo neizbježna tema. Što on donosi (odnosi) u umjetnosti filmske animacije?

Napredak tehnologije je nešto što može i ne mora ubrzati razvoj jedne ideje. Odnosno, tehnologija nam može omogućiti da nešto izvedemo brže ili preciznije. Ali, po meni, osim što otvara nove teme u umjetničkom radu, teme vezane npr. uz odnos čovjeka i tehnologije, ne može nadoknaditi ili zamijeniti stvaran rad na scenariju, režiji i drugim aspektima proizvodnje filma. I dalje sve počinje od papira i olovke, pa makar taj „papir“ bio elektronički, a „olovka“ hrpa plastičnih tipki.

Kada govorimo o filmu kao mediju, do sada si se izrazila kroz eksperimentalni i animirani film. Ima li prostora za animaciju i u drugim žanrovima? Ograničava li te ona u tom smislu?

Ne znam što me još čeka u budućnosti, ovog trena ne osjećam želju za radom u nekim drugim žanrovima, nisam ni ovaj teritorij do kraja istražila. Ono što me zanima više nego prije su razne kreativne suradnje i potencijalne adaptacije književnih vrsta. Također, sve više radim u edukaciji kreativaca i to mi je jedan posebno uzbudljiv moment. Neki spoj svega toga, edukacije i animacije, to me privlači i vjerojatno jest moj neki daljnji smjer.

Iako su tematski i stilski različiti, u tvojim filmovima ipak pronalazim onu zajedničku crtu koja ih čini „tvojima“. Što bi ti rekla da je ta crta? Očekuješ li da oni pobude nešto kod publike? Reakciju?

E, to sam već par puta čula! ☺ Ali ne znam odgovor na to što je ta crta. Ono što znam jest da se trudim da ideju prenesem što točnije, sa što manje „mojeg“ uplitanja u nju, koliko god su moji autorski filmovi i dalje u neminovno u vezi s mojim životom i onime što se u njemu zbiva. Vidim to tako da sam ja radnik-izvoditelj te ideje i trudim se biti posvećena svom radu,
a ogoliti film od svega suvišnog što bi moglo biti previše „zavodljivo“ ili nepotrebno u odnosu na samu srž. Istražujem. Želja mi je u konačnici da ih gledatelj doživi. Ne toliko da ih tumači i da počivaju na velikim, zamršenim, nedokučivim idejama nego da budu jedan kratkominutni doživljaj.

Već dugo rundaš s nama… mudre misli za 6. Filmsku RUNDU i nadolazeću autorsku?

Volim se rundati jako, što se više rundam to sam rundabilnija i rundamentalnija tako da jedva čekam nadolazeću autorsku da se rundamo svi skupa jer rundanje je još rundastičnije kad smo zajedno!