Sanja Milardović

Sanja Milardović - Riječanka, glumica, lutkarica i redateljica, na ovogodišnjoj Filmskoj RUNDI predstavlja svoj film “Tek tako”. Premda su glumci uglavnom ispred, a redatelji iza kamere, teško je ponekad pronaći točnu granicu između njihova stvaralaštva i doprinosa filmskome djelu. Ne čudi činjenica da glumci ponekad zažele biti „iza kamere“ kako bi ispričali svoju priču, stoga je dio programa RUNDE posvećen zanatski zanimljivim ostvarenjima poznatih hrvatskih glumaca koji su se ovoga puta našli u ulozi – redatelja. Osim Sanjinog, u programu “Glumci režiraju”, nalaze se i filmovi “Janje” Nine Violić, “Malo se sjećam tog dana” Leona Lučeva i “Na vodi” Filipa Lozića.

Novinarka: Matea Bartulović

Krećemo od onog od čega si i sama krenula – gluma. Zašto gluma?

Sanja: Mislim da je moj odgovor sličan onome kao kada sam bila dijete - zato što se možeš igrati. Kasnije sam shvatila da i zato jer imaš priliku bar na kratko živjeti razne živote, a pritom dati ljudima zabavu, katarzu, nadahnuće, nadu...U svakom slučaju, svojim radom možeš nešto ljudima dati i to je uvijek odličan osjećaj.

"Tek tako" tvoj je redateljski prvijenac i kratki film koji ćemo imati priliku pogledati na Filmskoj RUNDI u sklopu dijela programa "Glumci režiraju". Čini nam se da se ponavljamo, ali nameće se pitanje - zašto režija?

Sanja: Kad gledam unatrag čini mi se da je to za mene bio neki logični razvoj jer sam još na akademiji težila autorskom radu i takav rad me i kod drugih privlačio. Kao glumica, realno, često ne biraš što ćeš igrati pa je režija krenula i iz želje da si stvorim prostor za izvedbu priča koje ja želim ispričati.

S najstarijeg na najnoviji: "Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem", tvoj kratki, igrani film svježe iz tvornice, a bavi se odnosom majke i kćeri. Iz čega stvaraš? Kako biraš teme?

Sanja: Obično me zaintrigira nešto u mom životu, neki događaj, neka specifična osoba... Ako me duže vrijeme drži ideja o tome, nekako se često pretoči u rad, koji na kraju ne mora imati veze s onim od čega si krenuo. Ideja je kod mene uvijek puno, samo ne dođu sve do realizacije jer, prirodno, neke otpadnu. Shvatiš da su bile samo hir i da to nije nešto čime bi se duže vrijeme bavio.

Nakon premijere na internacionalnom festivalu Signes de Nuit, uskoro će film biti prikazan i na još jednom prestižnom festivalu. Možeš li nam pojasniti o čemu je riječ i koja su tvoja očekivanja od distribucije filma?

Sanja: Film će biti prikazan na festivalu Cinemad u Montpellieru i svi se jako veselimo jer nam je film upao na tako prestižan festival. Naravno nadamo se da će mu to otvoriti vrata dalje za druge festival i da će ga puno publike imati priliku pogledati. Ne mogu reći da imam neka očekivanja, više želju da se sve nastavi ovako dobro kao do sada i da se film svidi ljudima, da im nešto napravi i znači. Evo, to bi meni bilo ispunjenje želja.

Koliko ti je u scenarističkim i režijskom procesu stvaranja filma korisno tvoje “prethodno", glumačko iskustvo?

Sanja: Izrazito. Dok pišem, ulazim u motivaciju svakog lika i to u mom slučaju dosta nalikuje na glumački proces, ako nešto ne mogu odglumiti i sebi opravdati, onda odmah mijenjam. Mislim da budući da je to moj početak i prvi zanat, uvijek mi je mozak kalibriran glumački. Ima redatelja koji se puno bave atmosferama ili vizualima, a meni su recimo likovi i priča na prvom mjestu. Također, osjećam se ugodno u radu s glumcima zbog svog iskustva, a i na setu je super kad poznaješ posao iz više uglova.

U stvaranju filma sudjelovala si kao glumica, redateljica, scenaristica, kostimografkinja, producentica... Koji je po tebi najteži dio u procesu nastajanja filma?

Sanja: Ufff… Ne znam. Ovo kostimografkinja i producentica se ne bi baš usudila reći za sebe jer sam to bila zaista samo silom prilika i nemam baš znanja ni sklonosti, a rekla bih ni talenta u tome. :) Čini mi se da sam u skoro svakom umjetničkom procesu nekad došla do zida, a on bi svaki put bio drugačiji, tako da je najteži onaj dio procesa koji ću tek otkriti u sljedećem projektu.

Završila si studij koji se primarno fokusira na kazališnu glumu (Umjetničku akademiju u Osijeku, smjer Gluma i lutkarstvo), a paralelno radiš i na filmu. Jesi li više usmjerena na film ili kazalište?

Sanja: Film je bio i ostao moja prva ljubav. Odrasla sam na filmovima i sanjala da ću biti dio toga. I dan danas obožavam i gledati filmove i biti na filmskim setovima, jednostavno volim cijeli set up. Iako otkada profesionalno radim, više ljubujem s kazalištem nego filmom, a možda ga zato toliko i volim, možda je to kao s roditeljima kad si mali, koga više nema - njega idealiziraš… Ne znam, svakako ne bi mogla ni bez jednog ni bez drugog. Kazalište smatram svojim domom, a film genijalnom vikendicom na kojoj bi htjela provoditi još više vremena.

Filmska i kazališna gluma, svi smo svjesni da su to dva prilično različita pojma, ali u čemu je zapravo razlika?

Sanja: Različita su sredstva kojima pokazujemo ono što želimo. U filmu je puno tehničkih stvari koji glumac mora savladati kako bi mogao nesmetano stvarati. Kazalište je u tom smislu za glumca “prirodnije”. Za filmsku glumu ipak treba savladati neke drugačije zakonitosti.

Vidimo se na Filmskoj RUNDI?

Sanja: Nažalost mislim da ne jer idem u Montepellier. Inače bih svakako došla jer RUNDA Rulz! Ali sljedeće godine me svakako očekujte. ;)