Vedran Šuvar
Filmska RUNDA predstavlja odabrani program recentnih i nagrađivanih filmova nastalih u autorskom laboratoriju Kinokluba Zagreb (KKZ), u subotu, 28. svibnja u 16 sati, a mi smo tim povodom popričali s predsjednikom KKZ-a Vedranom Šuvarom.
Novinar: Danko Delač
Fotograf: Tjaša Kalkan
Uredila: Ines Jokoš
Filmska RUNDA: U Zagrebu radiš u okviru Kinokluba Zagreb. Budući da u Osijeku nema takve institucije, možeš li pojasniti okvire njezina djelovanja? Koja je tvoja funkcija?
Vedran Šuvar: Kinoklub je udruga građana s vrlo razrađenim sustavom upravljanja, skupštinom, izvršnim i nadzornim odborom – svojevrsnom trodiobom vlasti. Mogli bismo reći da kinoklub ima svoj parlament, vladu i vrhovni sud. Ja sam trenutni predsjednik kinokluba, a bio sam i potpredsjednik, član Izvršnog odbora, tehnički tajnik, voditelj projekcija, koordinator produkcije i koordinator radionica. Predsjednik je volonter jer je Kinoklub amaterska produkcijska kuća usko povezana s volonterskim radom, tj. radom izvan financijskih relacija. Cjelokupni organizacijski sustav kluba gotovo je u potpunosti volonterski. Važno je reći da je, unatoč svim funkcijama, najvažnija funkcija biti član kluba. Članstvo nikada ne ističe, ta funkcija je vječna i ona omogućuje bavljenje filmom prema vlastitim kriterijima, bez idejnih granica, u krilu potpune autorske slobode.
Filmska RUNDA: Kinoklubovi su jedinstvene institucije u europskim i našim okvirima. Koje su prednosti postojanja takvih institucija?
Vedran Šuvar: Najveća prednost je da je u Hrvatskoj, u okviru Kinokluba Zagreb, bavljenje filmom besplatno. Na razini produkcijske kuće takvo što ne postoji nigdje u svijetu, ili točnije, nije se nigdje osim kod nas održalo na toj razini. Takav model organizacijskog sustava prilagodljiv je svakoj europskoj sredini i vjerujem da se tu nalazi ogroman potencijal „izvoza“ kinoklubova. No prvo ih moramo izvesti po Hrvatskoj.
Filmska RUNDA: Tradicija KKZ-a počinje već 1928. godine. Koliko su kinoklubovi utjecali na razvoj hrvatskog filma?
Vedran Šuvar: Osnivanje Kinokluba Zagreb 1928. godine drži se početkom sustavnog filmskog amaterskog djelovanja u Hrvatskoj. Osnivač kluba je, među ostalima, i Oktavijan Miletić, jedan od stožernih autora hrvatske i jugoslavenske kinematografije. KKZ je prvi takav klub na Balkanu. Krajem pedesetih godina XX. st., dolaskom Mihovila Pansinija, dogodio se procvat autorskog amaterskog djelovanja. KKZ je djelovao kao pokret i bio je osnovna pokretačka i ideološka snaga jugoslavenske avangarde. Iz tog su se razdoblja „rodili” autori poput Tome Gotovca, Vladimira Peteka, Miroslava Mikuljana, Ljubiše Grlića, Marijana Hodaka, Željka Radivoja i dr. U to je vrijeme u organizaciji kluba pokrenut i GEFF (Genre Film Festival) kao jedan od prvih eksperimentalnih filmskih festivala u svijetu na čiju se tradiciju danas referira „25fps festival“. Na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu u okviru kolegija Povijest hrvatskog filma postoji čak jedno cijelo predavanje na temu KKZ-a i tog „legendarnog“ razdoblja. Nakon pedesetih godina u Hrvatskoj je pokrenuta cjelokupna mreža bratsko-sestrinskih kino klubova. Tako je amatersko filmsko djelovanje postalo duboko ukorijenjena mogućnost, alternativa filmskom profesionalizmu, sastavni dio hrvatske kinematografije.
Filmska RUNDA: Uz kinoklubove povezuje se naziv „amaterski“. Možeš li dati svoje viđenje o tome?
Vedran Šuvar: Riječ je o socijalnom pojmu koji podrazumijeva bavljenje filmom u trenutnim društvenim okolnostima. Govoreći o amaterizmu, nužno moramo govoriti i o profesionalizmu jer su to dva neodvojiva pojma te se nerijetko uspješno ili manje uspješno definiraju jedan u odnosu s drugim. Profesionalizam općenito pretpostavlja obavljanje nekog posla u zamjenu za određenu financijsku korist dok amaterizam podrazumijeva obavljanje istog posla iz ljubavi prema samom poslu, odnosno to zadovoljstvo postaje isključivim kriterijem. Dok profesionalac obavlja svoje aktivnosti „na poslu”, amater obavlja te aktivnosti u svoje slobodno vrijeme. Tako amaterizam postaje socijalni fenomen i unikat jer je vrijeme rada spojeno sa slobodnim vremenom. To je osobito zanimljivo u povijesnom kontekstu interakcije javne i privatne sfere.
Amaterski film jest onaj film koji se radi iz ljubavi, a ne iz financijske koristi. Može izgledati dobro, zvučati dobro te njegova estetska kvaliteta može biti usporediva s uobičajenim standardima profesionalnog filma.
Filmska RUNDA: Misliš li da, uz zagrebački i splitski, postoji mjesta za još kinoklubova u Hrvatskoj?
Vedran Šuvar: Mislim da je riječ o nečemu što moramo nazvati pravim imenom. U Hrvatskoj bavljenje filmom može postati kulturna navika i kulturni običaj, no za sada je to „samo“ kulturna mogućnost. Ljudima klubove treba predstaviti kao neku vrstu interaktivne platforme na kojoj je moguće, osim snimanja filmova, kreirati i vlastite programe. Potrebno je omogućiti svakome bavljenje filmom prema vlastitim, osobnim uvjetima. Amatersko filmovanje kao stvar izbora treba postati dostupnije i biti jednakopravna alternativa profesionalnom filmovanju.
Vjerujem da je jedan kinoklub vredniji od uspjeha bilo kojeg pojedinog filma. Klubove bi trebali imati nadohvat ruke u svim djelovima Hrvatske.
Filmska RUNDA: Koja je razlika u funkcioniranju kinoklubova kroz povijest, prije svega u sustavu do devedesetih godina, ali i kasnije?
Vedran Šuvar: Nisam siguran da sam kompetentan odgovoriti na to pitanje budući da sam član kluba od 2003. godine i bavim se isključivo onim što je Kinoklub danas ili što bi mogao biti sutra. Mogu reći da se rad kluba do devedesetih i kasnije promijenio onoliko koliko se promijenila okolina unutar koje se nastojao izgraditi. Kinoklub je jako izdržljivo tijelo koje je preživjelo promjenu političkog sustava i sustava financiranja, i to nekoliko puta. Srećom, kontinuitet nikada nije bio narušen te danas zaista možemo reći da Kinoklub postoji 88 godina unatoč svima vanjskim faktorima.
Filmska RUNDA: Koliko su nove tehnologije i njihova dostupnost utjecale na rad Kinokluba?
Vedran Šuvar: Pod krilaticom „svatko danas može snimiti film“ krije se lažna ideja demokratizacije medija. Danas ponuda eskalira sve boljim formatima u potrazi za novim tržištima te su samostalni autori – amateri ciljana skupina za proizvođače filmske tehnike. Zaista danas svatko može snimiti film pod jednim vrlo važnim uvjetom, a to je da ima dovoljno novaca. Tako krilatica postaje „svatko tko ima dovoljno novaca ili je kreditno sposoban može snimiti film“. Time se propagira konzumeristički princip sreće jer sretni ste ako nešto posjedujete. Međutim, u Kinoklubu Zagreb umjesto sreće da nešto posjedujemo, sretni smo što se bavimo filmom. Klub snosi jedinstveni trošak za filmsku produkciju te je filmska oprema zajedničko vlasništvo svih članova koje se pod istim uvjetima besplatno nudi svima. Jedino u Kinoklubu zaista svatko može snimiti svoj film.
Filmska RUNDA: Kako vidiš daljnji razvoj kinoklubova?
Besplatno bavljenje filmom i potpuna autorska sloboda za mene nemaju alternativu i moraju biti sastavni dio filmske kulturne ponude u mnogim, ako već ne i u svim dijelovima svijeta. Mislim da je došao trenutak širenja modela koji je zaživio u Kinoklubu Zagreb kao modela osviještenog filmskog amaterizma i da će sljedeći koraci u razvoju novih klubova biti suradnički na lokalnoj i međunarodnoj razini.