Josip Lukić

U sklopu godišnjeg programa Filmske RUNDE, revije hrvatskog kratkometražnog filma, 11. lipnja 2022. od 21:00 sat na krovnoj terasi Kulturnog centra Osijek, ugostit ćemo Josipa Lukića nagrađivanog redatelja i studenta pete godine filmske režije na ADU u Zagrebu. Filmovi koje prikazujemo su igrano – dokumentarni film s temom gradskog parka Bijeli Božić, dokumentarni film Majči u kojemu Lukić portretira svoju majku te igrani Minjonja Njanjonja o dječjem svijetu, u kojem vlada zakon jačega. Ulaz je besplatan za sve posjetitelje.

Novinarka: Matea Bartulović

 

Što te “povuklo” iz Splita u Zagreb? Inspirira li te, i u Zagrebu, Split? Što ti je donijela promjena podneblja?

U Splitu sam potratio većinu svojih 20-ih u kreativnom smislu, cijela moja ekipa tadašnjih prijatelja je imala jak kreativni nagon, ali smo svi pomalo sabotirali sami sebe, više smo vremena proveli ironizirajući druge koji su nešto pokušavali, nego da sami nešto probamo. Klasična frustracija kad si u ranim dvadesetima; ostao si u svom rodnom gradu, čak i neki koji su otišli opet su mentalno isfuravali taj ''Split'', teško se osloboditi toga. Na kraju, Igor Jelinović i ja snimamo filmove sad, Ante Zlatko Stolica piše i povremeno glumi i režira, Luetić je isto dugo bio u tim umjetničkim vodama, ali smo prvo trebali svi otići u Zagreb da se realiziramo do kraja. Jedino opravdanje je da sam se morao baviti i egzistencijom te sam radio sve i svašta, što nije loše kad kreneš pisati scenarije. Zagreb mi je pružio to da se mogu baviti nečim što volim bez da svakih sto metara sretnem nekog koga znam iz prošlosti kao što je to slučaj u Splitu te mi je pružio širu mrežu ljudi sa sličnim interesima i načinom života. Nemojte me krivo shvatiti, i Zagreb je dosta mali, ali kad dođeš tek iz Splita učini se kao grad s puno više opcija.

 

ADU si upisao nakon što si svoje prve fakultetske korake već napravio na Ekonomskom fakultetu kojeg si uspješno i završio. Jesu li ti godine koje si nosio na faksu bile i svojevrsna prednost? Kako si doživio takvu vrstu edukacije tada i kako gledaš na to danas?

Zapravo sam upao na FFZG, ali nisam imao sigurno mjesto financiranja. Nisam baš bio dobar đak u gimnaziji, odnijeli su me rave partiji i sve što ide uz to, tako da nitko iz uže obitelji nije imao veliko povjerenje kako bi me trebalo financirati u Zagrebu. Zapravo su me svi malo otpisali jer kao nisam iskoristio do kraja taj neki svoj potencijal. Ostao sam u Splitu, dobio sam svoju garsonijeru i upisao Ekonomiju iz nužnog zla. Faks je bio nov, velik, izgledao je super kao mjesto gdje mogu doći i da me nitko ne vidi. Tamo su svi slično odjeveni, stotine studenata koji slično izgledaju i govore. Većinu ispita položio sam tako da sam prvo uzeo repeticije, nije da me ne idu prirodni predmeti, ali nije i da mi se to nešto previše sviđalo. Više sam iskustva stekao radeći u skladištima noćne smjene, kao konobar u elitnom hotelu, malonogometni sudac, voditelj na lokalnom radiju itd. Tu sam usavršio small-talk, ali i ulaženje u glavu i funkcioniranje sa stvarno živopisnim ličnostima i karakterima s raznog spektra društvene ljestvice.

 

Svoje filmove često snimaš u krugu obitelji i prijatelja i često su oni ujedno i protagonisti tvojih filmova. Kako se snalaziš tada u ulozi redatelja? Pretvoriti vlastitu intimu u umjetničku formu, odnosno film, sigurno nije lak zadatak.

Ne smatram se redateljem, više nego osobom koja nešto tu izbacuje iz sebe kako bi mogla koliko toliko funkcionirati. Prirodno je kad kreneš kao neki entuzijast-amater uhvatiti se svoje najbliže okoline, neki se odmah maknu, a neki se duboko zakopaju u to, ja sam među ovim drugima. Ono što se trudim i što mi je inače napeto kod drugih autora, da mi filmovi budu međusobno povezani nekim detaljima, motivima, likovima, stanjima. Da tvore neki mali mozaik, iako pričaju druge priče. Nema mi neke razlike režirati profi glumca ili člana obitelji, sve je to na kraju jedna mala familija, svi tebi pomažu, da snimiš svoj film. Svi smo mi jedna velika familija tu, ali se ne stignemo povezati i zbližiti sa svima, ali sve su te naše priče jako slične, kulturna scena je jako mala.

 

Osvojio si već popriličan broj nagrada na festivalima poput Beldocs, Doclisboa, DokuFest, a film Majči kojeg će gledati i osječka publika je prije nekoliko godina osvojio Grand Prix Dana hrvatskog filma. Ono što karakterizira film Majči je ono što u nekoj mjeri karakterizira sve tvoje filmove – otvaranje vrlo intimnih tema bez autocenzure. Kako publika reagira na tvoje filmove i kako podnosiš kritiku?

Pa za Majči sam vidio da je dirnula dosta ljudi. Sigurno je nekima i too much to sve. Sjećam se nakon premijere Majči na Zg Doxu sam krenuo govoriti na Q&A i jedna djevojka se demonstrativno digla iz prvog reda i nešto opsovala odlazeći, uvijek me nasmije kad se sjetim tog. U Pančevu je jedna žena tražila da pošalje video mojoj majci, u Montpellieru mi se javila neka cura na e-mail da joj opišem kako sam to radio i da ona želi snimiti svoju mamu, ima svega. Na kritiku sam pomalo otupio, naravno da me dira, ali cijelo to filmašenje je zapravo konstantno i svakodnevno odbijanje, jedna velika kultura odbijenica, na festivalima kod selektora, na dodjeljivanju nagrada, na natječajima, pa i na svim neostvarenim radnim mjestima unutar produkcija i institucija. Tko ne može otrpjeti stalna sitna poniženja i odbijanja, neće se ni bavit ovim, iznenadili bi se koliko su naši najuspješniji filmaši progutali, i koliko još znaju gutati na dnevnim razinama. Isto i kod gledatelja, netko ti dođe oduševljeno, a netko te izbjegava nakon premijere. Volim iskrene kritike jer ih i sam najčešće dajem. Imam par ljudi kojima šaljem filmove jer su jako iskreni i po njihovim reakcijama vidim otprilike što imam.

 

Svoje filmove pišeš, režiraš, a onda i utjelovljuješ. Olakšava li ti ili otežava imati sebe u glumačkoj podjeli? Donosi li to onda filmu i neku dozu autobiografskog?

Ovisi o tematici, nekad mislim da sam možda ipak ja najbolji cast za neki scenarij, a nekad ne. Većinom kad glumim u svom filmu su to filmovi stanja, bez kristalno jasne naracije, a kad mi netko drugi glumi, možda su filmovi malo narativniji, možda tu ima nešto podsvjesno kad biram glumce. Na diplomskom filmu kojeg sam snimao u siječnju je glavni glumac otkazao noć prije snimanja zbog Covida, pa sam uskočio ja i snimio neki drugi film.

 

Kako je biti mlad, svjež i ambiciozan filmaš u Hrvatskoj? Boriš li se s budžetom, željama i mogućnostima?

Dok sam pisao debitantski dugi koji pripremam moram priznati kako sam razmišljao da film bude izvediv s tim što bi se eventualno dobilo preko HAVC-a. Nisam se htio još natrpati s previše produkcijskih problema, jer je sam film jako glumački zahtjevan. Nisam htio da producentica i ja samo razmišljamo kako ćemo to uopće snimiti, želim se baviti samo režijom, ili najviše tim, ako je moguće.

 

Pratiš li rad svojih kolega? Hoćeš nam ostaviti neke filmske preporuke za budućnost?

Naravno da pratim, nema mi većeg gušta, gledaš koliko tko napreduje, što mu je autorski fetiš, u čemu je sjajan ili sjajna, gdje su mu ljudski i filmski limiti, čisto jel osobu poznaješ, s nekima si prijatelj, generacija, s nekima surađuješ, nisi indiferentan. Neki naši kratkiši su me motivirali da i ja nešto idem snimati, neke kolege s ADU pristupom svojim vježbama da i ja ozbiljnije ulazim u pripremu i snimanja vježbi. Svaki dan tražim inspiraciju i motiv da se nastavim baviti tim. U zadnje vrijeme svima preporučujem da pogledaju A Nos Amours Mauricea Pialata, to je ona vrsta filmova koja u dva sata uspijeva biti film o svemu, a to je po meni najteže. A za uživanje u vizuali i atmosferi Picnic at Hanging Rock Petera Weira, prvih četrdesetak minuta tog filma su prava mala čarolija.