Miloš Tomić

Strast za vožnjom bicikla dijeli s mnogim Osječanima, a strast za filmovima s mnogim rundašima. Miloš Tomić je, kako sam za sebe kaže, nedovoljno iživljen, neiživljen muzikant, kolažist since ´93, u film zatreskan filmaš i pojedinac koji jednostavno uživa u upoznavanju i druženju s novim ljudima. On je multimedijalni umjetnik i redatelj koji je diplomirao režiju na Akademiji umetnosti u Beogradu i doktorirao na akademiji FAMU u Pragu, a u svojem se radu koristi filmom, fotografijom, kolažem i skulpturom. Miloš na ovogodišnjoj Filmskoj RUNDI, reviji hrvatkog kratkog filma, ima dvije uloge; on gostuje sa svojim filmovima u petak 15. listopada u kinu Urania, a ujedno i vodi Radionicu široko shvaćenog filma.

 

Novinarka: Matea Bartulović

Foto: privatna arhiva Miloša Tomića

 

Moram priznati da si prilično dobar gost - gledat ćemo tvoje filmove, družiti se s tobom gledajući ih, ali ćeš se uz sve to družiti i s polaznicima Radionice široko shvaćenog filma. Šapni malo nama koji nećemo biti na radionici, kakav je to široko shvaćeni film? Nedostaje li društvu širokog shvaćanja filma? Trebamo li široko shvaćati film? Možeš li nam kroz intervju dati primjere filmova koje ti shvaćaš široko?

Miloš Tomić: Kada se u svečanoj prilici diskretno njušnete ispod pazuha i osjetite dovoljno jak, karakteran, zapečen - vaš miris znoja, a nije baš da vam takva aura oko sebe u tom trenutku treba, možete si reći: „Sve je u redu i ovo je (široko shvaćen) film“. Šalim se, ali i stvarno to mislim. „Široki film“ je za jednog takvog filmaša toliko izmiješan sa svakodnevnim i njegovim osobnim, ljubavnim, obiteljskim životom kao i životom poslije smrti i fantazijama da se on – taj, i dalje u film zatreskan filmaš, povremeno u njega skriva, a ponekad je radoznalo bavljenje filmom baš razlog da bude malo hrabriji nego što je (recimo da inače nije) i priđe bliže nepoznatim pojavama i osobama koje ga, iz neobjašnjivog razloga, privlače. Kada kažem film, mislim na gladan, ispitivački i zaljubljen pogled u stvarnost oko sebe, na primjećivanje „malih čuda iz svakodnevice“ i potrebom da se ti trenuci koje možda većina ne primjećuje, na neki način zabilježe. Ulove mrežicom za bube ili probodu zarđalim harpunom! Znam da u tome ima i nečeg kolonizatorskog; pa nije sve što se okolo događa samo cirkus, torta iz koje ja izrezujem birane komade, odnosno svoje kadrove, ali ponekad stvarno imam taj osjećaj i lovim, s rizikom da dobijem batine što snimam druge ljude, tajno, bez pitanja i dozvole. Čini mi se da bi pitanje pokvarilo šarm i magiju tog trenutka. Snimam i bježim! Ili, rjeđe, snimam, pogledamo se preko kamere (realno, telefona) i upoznamo. Široki film nalazi svoju primjenu i u ljubavnom video-dopisivanju gdje se bez riječi šalje nešto toplo na daljinu i široki filmaš postaje, čas publika, čas „autor“. Ovo je PRIMJER.

U filmovima svakog autora prepoznajemo to nešto što je za njega specifično, kod tebe je to nekako posebno izraženo, iako ploviš po različitim filmskim vrstama. Što bi ti izdvojio kao svoju specifičnost? Što te izdvaja od drugih?

 

Miloš Tomić: Možda je to kolažna forma. Papir kolaži iz maminih „Burdi“ su ustvari najranije rukotvorine koje sam sjeckao još 1993.! Metoda je da se materijal nalazi, skuplja pa i krade sa raznih strana i iz mnogih izvora i da se onda, filigranskim, ponekad nepotrebno detaljnim zadubljivanjem u detalje (velika sam picajzla!), pravi mozaik, dakle kolaž. U sretnijim slučajevima, jasna cjelina, ali češće Patchwork – gulaš! Nepotreban kaos koji prolijeće prebrzo ispred gledatelja i traži više gledanja uz zakašnjela objašnjenja „redatelja tog gulaša“. Primjer bi bio „Večer uz radio“.

Druga je metoda možda igra. Volim se baviti temama ili materijalima s kojima se mogu igrati. Što je ozbiljnija tema, to je više želim okrenuti naglavačke, tj. snimam u njenim zanimljivo iskrivljenim odrazima. Promišljeni dječji bezobrazluk. Dat ću primjer: Dobio sam ponudu, posao (onako plaćen) da napravim „artistički“ dokumentarac o uvaženoj izložbi „Oktobarski salon“. Moja intervencija je bila da pozovem, nagovorim, ponekad namolim različite pjesnike, glazbenike da odu na izložbu i da, inspirirani izabranim dijelom, naprave pjesmu i izvedu je ispred tog djela. Nastao je tako jedan „promotivni“ raspjevani dokumentarac, a ovdje je trailer.

Ja recimo, kao neku najopćenitiju crtu koja tvoje filmove čini tvojima, pronalazim u glazbi. Otkud ona u tvom životu? U tvojim filmovima?

 

Miloš Tomić: Glazba, muzika, buka, melodije, pjevušenje, ptičja pjesma, slučajni tonovi posuđa dok ih pereš, patetična ljubavna pjesma koju čujem na radiju u pekari, ali ipak me „drmne“ i dugo biram peciva da je čujem do kraja. Ja sam nedovoljno iživljeni, neiživljeni muzikant. Godinama to čuči i izbija gdje god stigne, ali nikako da se odvažim i smrtno ozbiljno posvetim sviranju i komponiranju, pravljenju muzike. Zato smišljam opravdanja da pravim filmove koji čačkaju te muzičke teme. Doduše, prije 15 - tak godina bio sam točkić jedne muzičke grupe i sjećam se da mi je u Bratislavi, u jednoj krčmi, nepoznat, pripit čovjek platio da prestanem svirati. Novčanicama mi je začepio rupe na saksofonu. Ne znam kako da to shvatim.

Spomenula sam već radionicu kojom ćeš počastiti Osječane, takve radionice tebi zapravo nisu novost i imaš ih već poprilično u nogama. Mladi se, osim kao sudionici radionica, često pojavljuju i kao lica u tvojim filmovima. Kako je s njima raditi? Pronalaziš li neku, generacijsku razliku u promatranju filma kao medija?

 

Miloš Tomić: Uživam u putovanjima u nove gradove i sela, upoznavanju novih ljudi i igranju s njima. Ne mogu zamisliti bolji i brži način za to od vođenja radionica. Iako, stvarno pokušavam da one ne zvuče: “Ja nešto mudro znam, sad ću i vas naučiti!“ - namjera mi je napraviti atmosferu u kojoj se različiti, do tada nepoznati ljudi, mladi, stari, svejedno - opuste, otvore i izmiješaju svoja osobna dragocjena iskustva i vještine koje niko drugi na radionici nema. Mislim, ja i dalje sve to dirigiram, provociram, smišljam igre, prepreke, ali pažljivo slušam i gledam ljude koji su se niotkuda pojavili i nadam se da ću nešto od njih naučiti. Tužno je samo to da mnogi „trikovi“ i metode koje čine te radionice ponekad stvarno smiješnim i uzbudljivim, apsolutno ne pale i ne vrijede baš ništa kod kuće, kada ih pokušam primijeniti sa svojim sinom. Pokušavam ne uspoređivati svoju nekadašnju zaluđenost filmom, manijakalno gledanje filmova, skoro beskonačno vrijeme i energiju koju sam posvećivao pravljenju filmova s time kako „mladi ljudi“ danas doživljavaju film, video sadržaje, zapise. I motivi za pravljenje i načini gledanja se mijenjaju. Pokušavam to shvatiti, uhvatim neku logiku i budem inspiriran. Nije da baš uvijek uspijevam. Dat ću jedan primjer. Prije dvije ili tri godine, sreo sam prijateljicu u prepuno noćnom klubu na rijeci. Pitala me je šta radim i ja sam se htio pohvaliti animiranim filmom čiji sam trailer imao na mobitelu. Pustio sam film držeći mobitel u gužvi. Animacija je zasjala na ekranu u mraku. Svuda okolo bile su gole ruke i noge drugih ljudi. Bučna muzika postala je novi soundtrack. Ljudi koji su plesali gurkali su mene i mobitel pa se i taj film mrdao uz njih, a povremeni stroboskop i laseri postali su dio filma. Miješali su se parfemi i znoj, a i svi ti polugoli nepoznati ljudi dodavali su nešto uzbudljivo filmu. Pomislio sam, koliko je ovo drukčije od doživljaja gledanja filma u kinu, ali ovo je realnost; ona, ta moja prijateljica, vjerojatno neće nikada vidjeti taj film drukčije. I svidjelo mi se to. A vi ga možete vidjeti ovdje. Odite sa mobitelom u noćni klub, napijte se i pustite FILM nekom koga upoznate, molim vas!

A film u vremenu kad si studirao i danas? Što se, u tebi kao redatelju, a i u samim mogućnostima filma, promijenilo?

 

Miloš Tomić: Godinama sam putovao po festivalima i uživao u tim otočićima života gdje dobiješ osjećaj da to što radiš nekome treba. Možeš upoznati ljude čiji su te filmovi maloprije u dvorani uzbudili, uzeti čašu vina i ništa ne platiti, festival se brine za tebe. Iz nekog razloga, filmovi tu vrijede i, da kažemo, imaju smisao. A inače…? Zamišljam formu gledanja filmova u kojima publika ide od mjesta do mjesta (u nekom kvartu na primjer), i svaki film je na drugom, ne uvijek najudobnijem mjestu za gledanje. Poneki se gleda kroz prozor u nečiji stan, poneki je samo prepričan jer nije mogao biti snimljen, za treći je ulaznica da su gledatelji sami nešto snimili i sada to pokažu. Zamišljam jednu avanturističku, toplu i prijateljsku večer u kojoj se publika međusobno upozna, malo se i namuči dok dođe do svakog tog filma, a i sama nešto snimi - prestane biti samo publika. Volio bih da na taj način pokazujem to što radim. Pa zašto onda to već nisam napravio?!

Mudre misli za nadolazeću Filmsku RUNDU?

 

Miloš Tomić: Radujem se prvi put vidjeti i istražiti biciklom Osijek, a za radionicu spremam igre i „slatke muke“ koje do sada još nisam probao. Sudionici radionice, bit će, dakle, filmski pokusni kunići!