Na tri kralja – Koliko košta jedno „Oprosti“?

Tekst: Matej Opolcer

Foto: preuzeto sa www.havc.hr, scene iz filma

Blagdani su pred vratima, a na mojima je izgleda otkinuta kvaka jer čuvenog ugođaja koji me inače obuzme još u studenom, nema. Ove godine za to krivim pandemiju, no nisam siguran koliko će se pandemija osjećati krivom kada čuje moje kritike. Vjerojatno ni malo. O nepostignutom osjećaju krivnje riječ je i u kratkometražnom filmu Vlatke Vorkapić, Na tri kralja, nastalom 2015. godine.

Iz tramvaja gledamo Zagreb. Fragmenti Božića. Lampice, jelke i udaljeni zvukovi prošlog vremena koje smo ostavili u čašama i tanjurima. Period koji dolazi nakon prosinačkih slavlja uvijek je nekako usporen, melankoličan i pomalo nostalgičan. Kći (Judita Franković) na Sveta tri kralja, s vrećicama punima slatkiša, odlazi u posjet svojoj majci (Ksenija Marinković). Njihov susret je kao siječanjsko vrijeme, hladan. Bez pozdrava. Samo kratko i oštro „Ti“.

Opna između prošlosti i sadašnjosti postaje tanka kada kći zakorači u dnevni boravak gdje se kreću miješati sjećanja iz djetinjstva kada zidovi još uvijek nisu bili natopljeni vlagom, ali karakter majke se već gušio u poročnosti i neodgovornosti. Umjesto Baltazara, Melkiora i Gašpara upoznajemo se s obrisima trojice srednjovječnih muškaraca. Mesara (Robert Roklicer), socijalnog radnika (Dean Krivačić) i poslovnog čovjeka (Zlatan Zuhrić) koji prate nagonsku zvijezdu i dolaze u disfunkcionalan dom kako bi se poklonili svojim potrebama. Mesar umjesto tamjana ostavlja kobasice, socijalni radnik umjesto zlata progleda kroz prste lošem roditeljstvu, a poslovni čovjek umjesto plemenite masti poklanja dva plemenita Marka Marulića, ali ona otisnuta na novčanice.

Kada okusi novac, narcisoidna majka manipulacijom nagovori kći na sudjelovanje u prodaji same sebe, a kako će dijete bez čvrstog oslonca i pružene stabilnosti reagirati na majčinu riječ nego prihvaćanjem. Tim činom pušta je u predatorske ralje. Više nije dijete, sad je marioneta čijim tijelom upravljaju žena koja bi ga trebala braniti i prljave novčanice iz kožnih novčanika u čijem su pretincu slike savršene obitelji. Na njezino djetinjstvo trajnom je tintom stavljena točka koja će se s vremenom širiti poput vlage u dnevnoj sobi.

Kako bi joj pokazala isplativost prodaje svojega djetinjstva, majka je obasipa smećem. Ispričavam se, slatkišima, koje neumjereno gomila u kolicima tijekom kupovine. Čokolade i žvakaće gume uništit će zube za koje će se pobrinuti zubar, ali traume iz djetinjstva ne može popraviti plomba. Uz slatkiše, kupi joj i kopču za kosu, preveliku, plastičnu, no za divno čudo ni kopča ne izmami osmijeh.

Film završava tiho. Kći odlazi ostavivši slatkiše koje je donijela sa sobom u majčinom domu. Kada izađe, iz džepa izvadi kopču za kosu, istu onu preveliku i plastičnu te ju zakvači za kvaku s čime stavi točku na svoj prošli život pa čak i ako nije dobila ono po što je došla, jedno, za ovu situaciju potpuno nevažno, „Oprosti“.

Matej Opolcer