Krhko – Svi smo mi ponekad Alma

Tekst: Matej Opolcer

Foto: scene iz filma

Kao i na prošlom osvrtu, nastavljamo pratiti festivale i revije u novom ruhu koje sada više i nije tako novo. Ovoga puta riječ je o Reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva i prvonagrađenom igranom filmu Tomislava Šobana, Krhko.

Radnja filma prati život djevojke Alme (Maja Posavec). Alma je glumica. Alma je prijateljica. Alma je ljudsko biće. Ako ćemo vjerovati Oscaru Wlidu i njegovoj izjavi kako život imitira umjetnost mnogo više nego što umjetnost imitira život, Almin onda imitira apstraktni ekspresionizam.

U potrazi je za stanom koji će uzeti u najam jer nema dovoljno novca kako bi ga zapravo kupila. Kada dođe u prvi potencijalni, zajedno sa stanodavcem gleda drvo koje se ruši. Rušenje se uskoro odrazi i na pomisao o stanovanju jer stanodavac stan odluči prodati, a ne iznajmiti. Nakon toga, kao u drvoredu, zareda se još nekoliko stanova koje Alma obilazi, no obostrani kriteriji se ne uspijevaju zadovoljiti pa se lutanje između starog namještaja podstanarskih smještaja nastavlja. Traganjem za novim stanom pokušava pronaći novi prostor unutar sebe. Najvažnije je pronaći okvir u kojem će se kretati, a njegovu nutrinu, interijer oblikovati će kasnije. Jednom kada se potpuno pronađe, no pronađe li se itko uopće potpuno?

Karijerni plan baš i ne može nazvati planom. Više je to sklapanje kraja s krajem, a krajevima obje strane jednako je jedno. Nerazumijevanje. Iz razvoja radnje saznajemo kako redateljica predstave na kojoj radi od glumaca traži potpunu improvizaciju teksta. Alma ne razumije što treba raditi, što treba biti i što je smisao situacije. Ne želi glumiti bez emocija, a ne može glumiti ni s njima kada ne zna o kakvima je riječ. Proba eskalira sukobom, a sukob shvaćanjem. Potpunim ili ne, ne znamo, no to nije ni važno. Pokušava dobiti uloge na još nekoliko mjesta, ali ne uspijeva zadovoljiti tražene kriterije. U nemogućnosti je pronalaska zajedničkog jezika s okolinom, možda i sa samom sobom.

Kako bi se krhko stanje duha još više uzburkalo, Almina najbolja prijateljica preseli se u Belgiju. Uskoro će balkonske žalopojke o strahu od budućnosti zamijeniti face time pozivi. Komunikacija će se nastaviti, no činjenica je kako stvari neće biti onako jasne i čvrste kao prije. Ekran te ne može zagrliti i zadržati sve tvoje dijelove od raspadanja.

Pune kutije, prazan prostor i pjesma. Tako se završava film. Alma je pronašla svoje novo mjesto, možda nije najtoplija strana pod suncem, ali je novi korak i on će, bio dobar ili loš, biti novi, a promjena je dobra. Na kraju pisanja shvaćam kako je lik Alme oblikovan da bude što sličniji nama, a mi smo oblikovani kako bi bili što sličniji Almi, u simbiozi mana i vrlina, krhotina i čitavih dijelova.