Filmska RUNDA ili Kako nisam upoznao Ninu Violić

Tekst: Matej Opolcer

Foto: Tomislav Marcijuš

 

Odrastao sam u okruženju gdje se filmska umjetnost cijeni jednako kao i marka flaširane vode u supermarketima. Ako smo od kuće zaboravili ponijeti onu iz slavine s aromom kamenca i cijevi, ući ćemo u prvu prodavaonicu koja podržava hladnjake i bez prevelikog razmišljanja zgrabiti što nam dođe pod ruku. Jedini uvjet je da bude prozirno i plastično, a svjesni o cijeni postati ćemo tek nakon izdavanja računa i onda shvatiti kako smo mogli proći i jeftinije samo da smo malo promislili. Gotovo jednaka situacija je i s filmom. U kina se ide jednom u pola godine za posebne prigode poput rođendana, spoja za koji smo sigurni kako će prerasti u ozbiljnu vezu, kupnje novog automobila, kuhinje i ostalih kupljenih stvari koje iziskuju poseban tretman unošenja u život. Gleda se ono što se emitira na televiziji u večernjim terminima i odmah nakon posljednjeg kadra u većini slučajeva zaboravlja.

Kratki film gotovo je potpuna nepoznanica, a većim dijelom bio je i meni sve dok, kao maturant koji višak vremena troši na scrollanje po Instagramu umjesto na pripreme za maturu, nisam naišao na profil Filmske RUNDE, ali da nije bilo mog rasipnog odnosa s vremenom, možda nikada ne bih saznao za RUNDU. Maturu sam također položio skroz zadovoljavajuće.

Rundin profil izašao mi je kao jedan od predloženih te sam ga nakon letimično pogledanih objava odlučio zapratiti očekujući praćenje natrag, no to se nije dogodilo ni nakon druge godine sudjelovanja u istoj, ali razumijem, propusti se uvijek događaju. Obje godine sam u poziciji volontera ili u mojem slučaju, osobe koja se stalno vrti po mjestu održavanja i ispituje treba li što pomoći te kada napokon dobije zadatak poput prenošenja zvučnika iz jedne prostorije u drugu, shvati kako je zvučnik pretežak, a nitko nema novca za kupnju novog.

Prošle smo se godine, kao i prethodne tri za koje ja nisam ni znao da postoje, smjestili u Kazamat dok smo ove, u nešto kasnijem i hladnijem terminu svoje mjesto pod suncem ili mjestom gdje se nećemo smrznuti i onda po džepovima taložiti papirnate maramice, pronašli u kinu Uranija. Volio bih izbjeći dio kada govorim o tome kako smo svi svjesni situacije u kojoj se trenutno nalazimo, ali nemoguće je izbjeći situaciju u kojoj se trenutno nalazimo jer postojimo, a svojim se postojanjem negdje nalazimo, a tamo negdje smo okruženi medijima, a mediji nas plaše i onda loše spavamo. Zbog persone C koju nećemo nazivati punim imenom već ovim lažnim i njezinog naglog posjeta sve više građana, bilo je upitno hoće li se RUNDA ove godine uopće održati, ali održala se i sve je prošlo u najboljem redu, osim moje crne jakne u kojoj sam lijepio promotivne plakate misleći kako se to radi selotejpom, a ne ljepilom u prahu koje se miješa s vodom i kasnije prenosi u kanti od mjesta do mjesta, no dobro, negdje dobiješ, negdje izgubiš.

Dan prije početka, prijatelj Sebastijan i ja otvorili smo zanemarivani mail koji se danima izležavao u dolaznoj pošti te tako postali svjesni sutrašnje uloge snimatelja atmosfere, po mogućnosti i izjava gledatelja ako se sjetimo (nismo). Kao ne tako veliki poznavatelj tehnike, komandu glavne kamere prepustio sam Sebastijanu dok sam ja hodao uokolo s polupraznim fotoaparatom gotovo potpuno svjestan kako niti jedan od mojih super estetskih, iz ruke snimanih, titravih kadrova neće biti korišten u finalnom videu. Pred kraj drugog dana shvatili smo kako nam se spektar snimljenog materijala sastoji od dugih kadrova šestog reda publike s lijeve pa onda desne strane. Istu stvar imali smo i s osmim, petim i trećim redom. U prijevodu, imali smo ništa pa smo bili primorani osloniti se na naše vještine intervjuiranja koje su ostale na razini „Reci mi nešto o sebi“. Većinu smo vremena izgledali kao dva dosadna tipa s velikom kamerom u rukama i nezgrapno konstruiranim pitanjima u mislima.

Prvi dan bio je rezerviran za filmove nastale u režiji hrvatskih glumaca te festivalskom rundom koja je svoje mjesto pronašla u drugom bloku. Prijateljica Matea i ja bili smo super uzbuđeni živeći u nadi kako će se glumci-redatelji pojaviti na mjestu održavanja pa ćemo napokon imati priliku upoznati Ninu Violić, no to se nije dogodilo tako da se ovim putem ironično želim zahvaliti personi C i našem neupoznavanju Nine Violić, a baš smo imali u planu neugodno stajati po strani cijelu večer i promatrati je iz daljine te joj poslije drugog bloka filmova prići i reći nešto poput: „Imate baš lijepu kosu. Vidite, mi smo Vam isto kovrčavi“.

Reviju su otvorile dvije minute igranog filma redateljice Sanje Milardović, Tek Tako, čiji je audio imao poteškoća, ali sam ja mislio kako se radi o nekom skroz apstraktnom filmu za koji ću govoriti kako mi je najbolji od viđenih iako ga vjerojatno nisam interpretirao na točan način, ali to je tako jer je apstraktan. Film se nije prikazao u cijelosti nego je postavljen na internet kako bi ga gledatelji mogli kasnije pogledati, a ja sam ostao bez svoje teme za razgovor o značenju isprekidanih replika. Ostali filmovi prvog bloka prikazani su bez tehničkih poteškoća i prevelikih apstrakcija. Iz drugog bloka izdvojio bih film Martine Meštrović i Tanje Vujasinović, Mačka je uvijek ženska, snimljen u animirano-dokumentarnoj tehnici kao počast profesorici kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Mariji Ujević-Galetović. Marija govori o kiparstvu, ženama, ženama u kiparstvu te doprinosu rodnoj jednakosti kiparske profesije koja je za vrijeme njezina studiranja bila smatrana pretežno muškim zanimanjem. Također govori i o mačkama.

Drugi smo dan Sebastijan i ja došli pola sata ranije jer ja mrzim kašnjenje i loše procjenjujem udaljenost od jedne lokacije do druge, a Sebastijan ne čita raspored. Preuranjen dolazak iskoristili smo za fotografiranje analognim fotoaparatom u kino dvorani, no film je na tom dijelu iz nama nepoznatog razloga ostao prazan, a mi bez fotografija tako da se dolazak ranije nije isplatio ni u kojem pogledu.

Glumački fokus ovogodišnje RUNDE upotpunjen je suradnjom s platformom Croatian.film na kojoj je stručno povjerenstvo odabralo filmove koji će se prikazati. Nakon pročitanih naslova prijatelju Luki koji je sjedio pokraj mene priopćio sam kako sam pogledao sve navedene. Cvijeće četiri puta, U plavetnilo šest, a ostale samo jednom na što mi je on rekao kako si samo pokvarim iznenađenje, ali ja volim rewatchati stvari koje su mi drage i ne volim iznenađenja. Cvijeće Judite Gamulin i U plavetnilo zasigurno mi i jesu dva najdraža filma ovogodišnje RUNDE. Točni, prožeti jednostavnošću, ujedno i laki i teški za gledanje, s odlično ukomponiranom glazbom, realističnom glumom. Tijekom projekcije, gledatelja drže za ruke, nose ga po dvorani i na kraju ispuste u sjedalo. Ostave ga zbunjenim, ali ispunjenim. Studentska runda vjerojatno broji najveći broj posjetitelja zbog večernjeg subotnjeg termina, a moj osobni favorit bloka eksperimentalni je film Anite Čeko, Jabuka, tri dvopeka, jogurt kao iskreno, simpatično i na trenutke bolno čitanje mladenačkog dnevnika koje kao temelj uzima nezadovoljstvo vlastitim izgledom i težnju nerealnim idealima.

S glumom kao fokusom, RUNDA je svoj peti rođendan proslavila na novoj lokaciji i u nešto drukčijem ruhu. Mogu reći kako smo se na neki način svi mi uklopili u ovogodišnju fokus profesiju. Pod maskama i s razmakom, glumeći kako je sve po starom.