AUTORSKA RUNDA JELENE OROZ

Novinar: Matej Beluhan

Nagađam da je strast za stvaranjem počela još od malih nogu kada si prvi put u ruke uzela olovke i bojice. Kasnije si završila preddiplomski studij likovne kulture na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, a nakon toga si diplomirala na Likovnoj akademiji u Zagrebu na odsjeku za animirani film i nove medije. Jesi li oduvijek znala da se želiš baviti animacijom ili se to s vremenom nekako pobudilo u tebi?

Crtiće sam obožavala kao dijete, ali i kao tinejdžerica. U mlađim danima nisam ni znala da se time može baviti, interes se pojavio tijekom srednje škole kada sam saznala da na Likovnoj akademiji u Zagrebu postoji Odsjek za animirani film i nove medije. Sve mi se to tada činilo jako velikom privilegijom - biti na Likovnoj akademiji i studirati animaciju i to u Zagrebu.

Prvi put sam pokušala upisati studij animiranog filma s 18 godina. Cijeli prijemni sam prolazila u teškoj agoniji zbog gnojne angine koju sam vukla kroz sve dane. Na kraju cijele muke, nisam uspjela. Drugi pokušaj je urodio plodom i dobila sam priliku gledati i analizirati animirane filmove, smišljati, crtati i oživljavati likove i družiti se sa sedmero dragih ljudi s kojima sam upisala godinu.

Kako izgleda radni dan jedne animatorice i likovne umjetnice? Kojim su sve umjetničkim i poslovnim krugovima potrebne tvoje usluge?

Radni dani ovise o vrsti projekta na kojem radim. Nekada je to od 9 do 5 u studiju producenta, nekad poslije toga radim doma na drugom projektu, nekad radim samo navečer, nekad po cijele dane ako je rok kratak. Ponekad mi treba nekoliko sati da se ufuram, ali kada se to dogodi, zaboravim da bih trebala jesti. Snažna želja da vidim krajnji rezultat osim gladi često rezultira i bolovima u kralješnici. :)

2d animatori u Hrvatskoj najviše posla nalaze na kratkim autorskim filmovima. Ponekad se dogodi angažman na reklami, a ponekad su to projekti edukativnog tipa koji trebaju animiranu video podlogu. Trenutno radim na dizajnu likova i vizuala s Adriatic Animation studijom za jedan američki start up projekt i taj dio posla, razvoj vizuala, mi je jedan od dražih u cijelom procesu izrade animiranog filma ili videa.

Najnoviji rezultat tvog rada je knjiga nastala u suradnji s dramaturginjom Jasnom Jasnom Žmak. O čemu se točno radi u knjizi „Pisma na kraju šume“ i možeš li reći nešto više o novopokrenutoj ediciji „Oaza and Sons“ u sklopu koje je ona objavljena?

Dugo sam imala želju ilustrirati knjigu i Pisma su moj prvi angažman na takvom projektu. Priča mi se jako svidjela, a imala sam i potpunu slobodu u odabiru stila i interpretacije, djevojke iz Oaze su bile puna podrška, a Jasna Jasna otvorena za sugestije i vrlo zahvalna suradnica. Pisma planiramo realizirati i u formi kratkog animiranog filma, no to je sve u ranom začetku.

Dakle, pet šumskih životinja jako vole pisma, ali ne znaju pisati. Jedina koja u šumi zna pisati je sova i svoje usluge pisama dobro naplaćuje. Piše za orahe, blitvu, naranče, maline... Jednog dana su se na nebu pojavila slova koja nije napisala sova i tu počinje avantura šumskih prijatelja.

Oaza and Sons imaju za cilj raditi na intenzivnijem povezivanju četiri kulturna područja: ilustracije kao suvremene umjetničke prakse, književnosti za djecu, grafičkog dizajna i izdavaštva. Ono što mi se naročito sviđa jest da su okrenuti suvremenom crtežu i ilustraciji, potiču autorski i kreativni izričaj i tako doprinose senzibiliziranju dječje likovne (ali i općenite) percepcije.

Kojim slijedom ide tvoj kreativni proces? Jesi li osoba koja više slijedi svoju intuiciju ili ipak moraš sve detaljno isplanirati prije nego što se zaputiš u samo stvaranje?

Obično sve kreće od crteža. Ponekad stvari zamišljam, ali najviše volim početi s crtežom. Crtam likove i smišljam njihovu priču. Prije početka animacije ipak napravim pripremu u formi animatika, knjige snimanja u vremenu. Tako otprilike imam uvid u trajanje kadrova, lakše procijenim obujam posla i imam složen tijek priče. Naravno, postoje odstupanja, kada vidim neki kadar gotov, često dobijem ideju za nešto novo, nešto što bi moglo bolje povezati priču ili doprinijeti vizualu.

Je li bilo nekih svjesnih promjena u tvom kreativnom izričaju? Preciznije, jesi li sama sebi zadavala neke smjernice u kojima bi se htjela razvijati?

Joj jesam. Borim se s intuicijom i „razumnim" odlukama tijekom cijelog perioda bivanja u svijetu animiranog filma. Intuicija traži neko spontano i zaigrano istraživanje, eksperimentiranje, a razum vrlo jasno pripremljene projekte, dobro poznavanje svih 12 principa animacije, učenje drugih tehnika i novih softvera… Ja sam negdje između - u raznim periodima naginjem više na jednu ili drugu stranu. Ali uvijek je borba! : )

Radila se anmiaciju i za glazbeni video za pjesmu „Uvijek ili nikad“ benda Fakofbolan. O odnosu na ostale audiovizualne tehnike – pruža li animacija najbolji alat za istraživanje odnosa zvuka i slike?

Animacija je sigurno zahvalan medij za takve projekte. Na žalost budžeti za animirane spotove ne postoje ili su jako mali, barem u Hrvatskoj. To naravno utječe na kvalitetu rada i često završi s nekim polu proizvodom, govorim iz svog iskustva. Možda određena publika ne mari za estetiku i način izvedbe, ali osobno nemam takav pristup radu pa mi je draže ne prihvaćati se takvih projekata. Spot za Fakofbolan sam radila s nekim drugačijim pogledima na svijet i fora mi je da postoji, ali mogu reći da se ne bih ponovo primila takvog posla.

Kada se osvrneš na svoj cjelokupni rad – što je tvoja tematska preokupacija, a što tvoj stilski lajtmotiv? Ako ih ima naravno...

Iako nemam nešto što bih nazvala lajtmotivom, gledajući retrogradno, u mojim filmovima je uvijek prisutna neka vrst odnosa koji graniči s bizarnim, malo neugodnim, ali vizualno primamljivim. Takvi su i Povratak, Vučje igre i Dva na dva. I da, pojavljuju se životinje, mislim da je to samo zbog toga što su mi ljudi kao likovi ponekad dosadni.

Kakva ti se čini situacija na kulturno-umjetničkoj sceni u Osijeku? Čini li ti se da Umjetnička akademija pruža dovoljno za razvoj mladih kreativnih snaga?

Ne znam što se na Umjetničkoj akademiji trenutno nudi studentima, vjerojatno su se stvari promijenile od 2008. kada sam završila preddiplomski studij. Kreativne snage mijenjaju svijet i neophodne su za senzibiliziranje društva u kojem živimo. I dosta mladih pokušava pozitivno utjecati na kulturno-umjetničku scenu u Osijeku. Drago mi je da je i Filmska RUNDA dio te priče:)