Autorska runda s Nebojšom Slijepčevićem

19.12.2017

Nebojša Slijepčević diplomirao je filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Radi kao predavač i mentor u Restartovoj Školi dokumentarnog filma. Režirao je brojne nagrađivane kratke filmove, a njegov dugometražni debut “Gangster te voli” ostvario je zapažen uspjeh, kako kod krititke, tako i kod publike. Nebojša dolazi u Osijek održati autorsku večer, u četvrtak, 21. prosinca, a saznali smo i da mu ovo nije prvi susret s gradom na Dravi. Dokumentarni film˝Nešto o životu˝, kojeg ćemo gledati na autorskoj rundi, progovara o štićenicima udruge ˝Breza˝, a upravo je za taj film dobio i nagradu za najboljeg snimatelja. Uz film “Nešto o životu”, kroz dva filmska bloka, redatelj će predstaviti i dokumentarni film “Muški film”, igrani film “Kutija” te animirani film “Pas/Zec”.

Novinar: Danko Delač

Uredila: Ines Jokoš

 

Idemo od početka; malo o tebi. Kako si razvio interes za film? Imaš li neku nesuđenu profesiju ili je filmski svijet oduvijek bio tvoj prvi izbor?

Nebojša: Odmah nakon srednje škole želio sam upisati filmsku režiju, ali nisam uspio. Da mi ne propadne godina upisao sam psihologiju, no taj studij nisam nikad završio. Negdje tijekom druge godine dobio sam honorarni posao kao snimatelj i potpuno zapostavio studij. A onda sam konačno i upisao režiju i zaboravio na psihologiju.

Danas mi je žao zbog toga, ne zato što bih se danas želio baviti psihologijom, nego zato što mislim da sam mogao još puno korisnih stvari naučiti. Posao filmskog redatelja često je vrlo sličan poslu psihologa. U neka davna vremena filmska režija bila je postdiplomski studij. Uvjet da bi upisao režiju bio je i da završiš neki drugi studij. Mislim da je to bilo odlično, i danas preporučam mladima da svakako prvo završe neki drugi studij prije nego što upišu Akademiju. Bit će kompletniji kao autori, a imat će i više opcija kasnije u životu.

Sam pišeš scenarije za svoje filmove, sam snimaš i režiraš. Je li to stvar tvog izbora i interesa ili više financijske primoranosti? Koliko je produkcijski zahtjevno i koliko kreativno baviti se sa sve tri stvari odjednom?

Nebojša: Ljudi misle da se šalim ili da sam lažno skroman, kad kažem da nisam dovoljno dobar redatelj da bih surađivao sa snimateljima i scenaristima. Međutim, ja to stvarno mislim. Naime, jedna važna sposobnost koja je potrebna redatelju, a meni nedostaje, je umijeće da objasniš suradnicima svoju viziju. A meni je često i samom sebi teško objasniti što hoću. Nekako se u praksi pokazalo da mi filmovi najbolje ispadaju kad se sam uhvatim kamere i kad pustim da me na snimanju vodi intuicija, bez potrebe za filterom verbalizacije.

Predavač si na radionicama udruge ˝Restart˝ gdje polaznici samostalno prolaze sve faze produkcije filma; od razvijanja ideje do postprodukcije. Misliš li da mladi autor mora znati sve dijelove proizvodnje filma da bi uopće konkurirao na tržištu?

Nebojša: Da, mislim da svaki autor mora znati sve alate koji su potrebni za proizvodnju filma, kako bi ih znao najbolje iskoristiti, ali to nije jedini razlog zašto u Restartovoj "Školi dokumentarnog filma" polaznici uče i snimanje i montažu. Naime, "Škola" nije namijenjena samo budućim profesionalcima, već svima koji žele jednom u životu snimiti dokumentarac. Većina naših polaznika nikad neće dobiti od nekog sredstva za snimanje filma i neće imati novaca da zaposle profesionalnog snimatelja i montažera. Mi mislimo da ih to ne treba spriječiti da sami snime film. Već živimo u budućnosti koja se ne tako davno činila dalekom; svako dijete danas u džepu ima kameru, a nećemo baš kod svakog naći olovku. Snimanje videa postalo je jednostavno kao što je i pisanje po papiru pa smatram da bi se osnove filma danas trebale podučavati u osnovnoj školi, skupa s učenjem čitanja i pisanja.

Između ostalog u jednom trenutku si se ubacio i u animatorske vode s filmom ˝Pas/Zec˝. Odakle takav skok u izražajnom smislu?

Nebojša: Ja sam kao autor eklektik, nemam jedan izričaj kojeg se držim, već lutam i eksperimentiram. To nije baš pametno sa stanovišta karijere; i kritičari i producenti više vole specijaliste. Ja kad pomislim da sam svladao neku formu, postane mi dosadna, osjećam da stagniram i čini mi se da se ne trudim dovoljno. Onda počnem raditi nešto novo, nešto u čemu sam loš i gdje imam prostora za učenje i napredovanje.

˝Direkt˝, čiji si autor, mi je osobno jedan od dražih, ako ne i najdraži dokumentarni serijal u novijoj HRT-ovoj povijesti. Format je bio vrlo jednostavan, moglo bi se reći i nepretenciozan, no opet vrlo interesantan i informativan. Jesi li serijal napravio po uzoru na nešto? Kako ste odlučivali o temama i kako ste dolazili do protagonista epizoda?

Nebojša: "Direkt" je nastao iz nekoliko jednostavnih premisa, a jedna od njih je da ne postoje velike i male teme. Drugo, kod nas televizijski program ima tendenciju biti strašno artificijelan; svi su našminkani, trude se govoriti književno, sve je uredno i lijepo osvijetljeno. Kod nas postoji još uvijek onaj seoski mentalitet, strah od javne sramote, pa onda ljudi puno glumataju pred kamerom i prave se boljim nego što jesu. "Direkt" je bio pokušaj da se ta prijetvornost izbjegne pa smo tako i birali protagoniste i režirali serijal. Naime, "Direkt" je djelo grupe autora, kroz "Direkt" je prošlo desetak redatelja i "researchera" koji su tražili protagoniste.

˝Gangster te voli˝ je jedan od tvojih zapaženijih djela, kako po broju gledanosti tako i po broju nagrada. Dobro je primljen i od publike i kritike, što je uspjeh samo po sebi. Da se nadovežem s ovim i na prijašnje pitanje; kako dolaziš do protagonista, a samim time i do tema svojih dokumentarnih filmova? Je li u pitanju kismet ili imaš neku temu u glavi pa nakon toga tražiš nositelja iste?

Nebojša: Uvijek je ideja prva, a onda se traže protagonisti. "Gangster te voli" je kao projekt počeo prije nego što sam i čuo za Gangstera, a radni naslov u to vrijeme bio je "Dogovoreni brak". To je bila tema koja me zanimala, a onda smo tražili tko bi mogao biti glavni lik. Producentica Vanja Jambrović pročitala je članak o Gangsteru, i predložila da ga odemo upoznati. Kad smo odlučili da će on biti glavni lik filma, trebalo je pronaći i jednog njegovog klijenta kojeg ćemo pratiti kroz film. Doslovce smo napisali profil osobe koja nam odgovara za priču koju želimo ispričati: trebala je to biti žena, mlada i privlačna, strankinja, koja želi pronaći muža u Dalmaciji. Trebalo je više od godinu dana da se pojavi odgovarajuća osoba.

Dokumentarni film podrazumijeva dosta izbivanja od svoje uobičajene okoline. Kako se uspijevaš uklopiti u sredinu u kojoj snimaš? Kako podnosiš izbivanje od svoje uobičajene okoline?

Nebojša: Preseliti se negdje zbog snimanja filma meni je strašno zabavno. A kako se uklopiti u novu sredinu? Polako i strpljivo.

Putovao si po Hrvatskoj i vjerojatno znaš da uvjeti nisu isti kao u Zagrebu, kao niti dostupnost informacija i sredstava. Koje su, po tvom mišljenju, opcije neke mlade nade koja se želi baviti filmom, a koja je dislocirana od mjesta gdje je većina produkcija? Kako to razvijati? Treba li se uopće zadržavati u Hrvatskoj?

Nebojša: Jedna od brojnih tragedija ove Hrvatske je i ta potpuna centraliziranost. To nije dobro ni za koga pa ni za nas Zagrepčane. Mislim da bismo svi bili sretniji da postoji nekoliko jakih gradova u Hrvatskoj. Ja bih bio prvi koji bih razmišljao o preseljenju iz Zagreba, no to bi trenutno, naravno, bio profesionalni suicid. Smatram da je za mlade velika prednost ta protočnost Europske unije i svakom bih preporučio da provede neko vrijeme vani. No, započeti filmsku karijeru negdje drugdje mislim da je prokleto teško. Vjerujem da bi autori trebali raditi filmove o onom što dobro poznaju i da je bitno da lokalni filmovi govore o lokalnim temama. Zato mislim da su redatelji duboko ukorijenjeni u sredinu iz koje dolaze.

Gostovat ćeš na našoj Autorskoj rundi u Osijeku, no već si i prije bio ovdje kad si snimao ˝Nešto o životu˝, film o štićenicima udruge ˝Breza˝. Koliko si proveo vremena u Slavoniji snimajući film i kakva su ti iskustva s istoka Zemlje?

Nebojša: Moj djed, iako rođeni Zagrepčanin, priženio se u Beli Manastir, tako da je moj otac rođeni Belomanastirac. Kasnije je otac pohađao srednju školu u Osijeku pa produljio na studij u Zagreb i ovdje ostao, no djed i baka su proveli život u Belom Manastiru. Tako sam i ja u djetinjstvu svako ljeto provodio u Baranji i na istoku se osjećam kao kod kuće.

Ravnica mi je, inače, iznimno fotogenična, i uživao sam hvatajući kadrove praznine za "Nešto o životu". To se valjda i osjetilo u filmu pa sam na jednom festivalu dobio nagradu za najboljeg snimatelja. To mi je možda najdraža nagrada koju sam dobio.

Što očekuješ od svoje autorske večeri u Osijeku? Koliko su bitne inicijative kao što je ˝Filmska RUNDA˝ za razvoj filmske kulture?

Nebojša: Počašćen sam pozivom, i veselim se upoznati osječke filmofile. Očekujem opušteno druženje i nemilosrdne kritike. Ovakve inicijative su dragocjene za cijelu filmsku industriju, a za nas autore ovakva gostovanja jedan su od najslađih dijelova posla.