Aleksandar Muharemović

Aleksandar Muharemović rođen je 1978. u Osijeku. Filmom, videom i fotografijom se bavi od 1995. godine u osječkom video klubu ‘Mursa’. Radi kao profesionalni freelance fotograf, snimatelj, asistent snimatelja, ENG tonski snimatelj te video montažer. Za svoje autorske projekte primio je brojna priznanja, a Filmska RUNDA ga ima priliku ugostiti i predstaviti polaznicima ‘Špica radionice’, koju će s osječkom redateljicom Silvom Ćapin, voditi od 19. do 22. travnja 2017. godine u Domu tehnike.

Novinar: Danko Delač

Foto: Nataša Dorić

Uredila: Ines Jokoš


Budući da se kao autor prvenstveno baviš eksperimentalnim filmom, možeš li nam ukratko definirati 'eksperimentalni film'?

Eksperimentalni film je istovremeno jako teško i jako lako definirati. Naime, svaki film koji se bavi pa čak i samo koketira sa eksperimentom, može se nazvati eksperimentalnim. S druge strane, mnogo je filmova koji eksperimetiraju s nekim svojim aspektom, ali su zapravo pretežno neke druge vrste (igrani, dokumentarni...). Ja bih rekao da je eksperimentalni film onaj film koji u prvi plan stavlja eksperiment; film koji i neiskusan gledatelj može pogledati i uočiti da film eksperimentira s nekim aspektom filmskog stvaranja. Isto tako, želim naglasiti da bez eksperimentalnog filma, bez filmske avangarde, ne bi bilo razvoja filma i filmskih vrsta od prve pojave filma do danas. Gotovo svaki postupak koji se danas koristi u mainstream kinematografiji je u nekom trenutku u povijesti filma bio avangardan i 'neviđen'.

S obzirom na to da je eksperimentalni film filmski rod koji nije toliko dostupan gledateljima, gdje si se ti prvi put susreo s njim? Što te privuklo?

Ja sam se s eksperimentalnim filmom zapravo prvo počeo baviti, kao autor, nakon što sam vidio nekoliko starijih radova autora VK 'Mursa' (nekada KK 'Mursa') i detektirao prostor za bavljenje filmom, koji mi istovremeno daje gotovo potpunu kreativnu slobodu i omogućuje mi da se filmom bavim bez potrebe za pronalaženjem velikog broja suradnika (što u potpuno bezbudžetnim uvjetima nikada nije lako). Tako je kroz neka promišljanja između mojeg prijatelja Damira Tomića i mene nastao koncept iz kojeg se rodio 'Osječki krug'. Taj film mi je omogućio da odem na Reviju hrvatskog filmskog i video stvaralaštva krajem 1998. godine u Zagreb. Tada i tamo je zapravo otpočela ljubavna priča između mene i eksperimentalnog filma. Osim pozamašnog broja eksperimentalnih filmova u konkurenciji festivala u kojoj je 'Osječki krug' osvojio treću nagradu, tu je bila i poslastica koja je definitivno učvrstila moj interes za eksperimentalnim filmom. Radilo se o retrospektivi radova Tomislava Gotovca, tada starijeg gospodina i autora koji izaziva strahopoštovanje, a već nekoliko godina kasnije pa sve do Tomove smrti, dragog prijatelja. Bilo je tu još nekih definirajućih trenutaka kasnije, ali ovo je nekako geneza.

Brojni komercijalni autori su počeli ili su se bavili i s eksperimentalnim i komercijalnim filmom; od Bunuela preko Godarda, Jodorowskog pa do Steve McQueena...Vidiš li sebe u komercijalnim vodama ili bi te to možda previše sputavalo?

Komercijalni film definitivno sputava i drastično utječe na autorsku slobodu, ali postoji i još jedna bitna činjenica – komercijalni filmovi vraćaju novac, koji se kasnije može potrošiti na eksperimentalni film. Osim toga, malo je stvari kojima se želim baviti osim filmom. Ne mogu se zamisliti na konvencionalnom radnom mjestu sa fiksnim radnim vremenom pa mi je uvijek draže raditi i plaćati račune komercijalnim filmom.

Uvjetno možemo reći da je 'zlatno doba' hrvatskog eksperimentalnog filma bilo u 60-im godinama prošlog stoljeća, s autorima kao što su Tomislav Gotovac, Mihovil Pansini i Ivan Martinac. U to je vrijeme postojao i svojevrsni manifest, odnosno pokret antifilma koji je u svojoj srži imao potpunu autorsku slobodu i odbacivanje konvencija. Unutar konteksta tog vremena to je bio svojevrsni odgovor i protest tadašnjoj državnoj politici i njenom aparatu. Je li eksperimentalni film i danas neki vid protesta?

Mislim da to uvelike ovisi o autoru i konkretnom filmu, ali sve avangardno je uvijek neki vid protesta. Taj protest ne mora biti društveni ili politički, što ljudima uvijek prvo pada na pamet. Ali, bivajući avangardan u bilo čemu, svatko se buni protiv ustaljenih i prihvaćenih konvencija. Stoga, rekao bih da, ako je film eksperimentalan, on se u svojoj naravi buni protiv nečega...

Sam je eksperimentalni film utjecao, a i dalje utječe, na tehnike snimanja, montažu i vizualne efekte te je u tom smislu i avangardan; zbog pomicanja granica vizualnog izričaja. Postoji li takva avangarda danas u Hrvatskoj i svijetu te koji bi primjere izdvojio?

Rekao bih da je danas, kada su i struka i društvo uopće puno otvoreniji i prijemčiviji za eksperimente, ipak nešto lakše 'progurati' eksperiment u mainstream kinematografiji, posebice izvan Hollywooda. Meni, u tom smislu, uvijek prvi na pamet pada Aleksandr Sokurov, ruski redatelj, koji je vjerojatno eksperimentirao sa svim aspektima filma radeći igrane filmove koje bismo uglavnom svrstali u mainstream. Najpoznatiji primjer je 'Ruski kovčeg' iz 2002. godine, dugometražni igrani film snimljen u jednom jedinom kadru. Direktor fotografije je Tilman Büttner. Meni je, međutim, najfascinantniji nekako film 'Majka i sin' iz 1997. godine. U tom se filmu Sokurov i direktor fotografije Aleksey Fyodorov poigravaju s gotovo svim vizualnim kvalitetama filma i stvaraju djelo koje je gledatelju upravo nadrealno.

Možeš li nam reći što možemo očekivati na 'Špica radionici', koju organizira Filmska RUNDA od 19. do 22. travnja u Domu tehnike? Voditelji ste ti i osječka redateljica Silva Ćapin. Čime će se polaznici baviti?

Polaznici će se, kao što naziv radionice daje naslutiti, baviti izradom špice ili špica za ovogodišnju Filmsku RUNDU. To je kratka forma koja daje autorima, odnosno polaznicima, veliku količinu kreativne slobode, a ograničenja su jedino trajanje i budžet (odnosno odsustvo istog).

Za kraj, imaš li neke preporuke za potencijalne polaznike 'Špica radionice', svojevrsnu zadaću u vidu filmova ili videa koje bi trebali pogledati?

Posljednje pitanje je doista teško, možda i najteže. Recimo ovako, danas je radi dostupnosti tehnologije internet preplavljen nekim doista užasnim radovima, ali je iz istog razloga isto tako preplavljen i fantastičnim radovima koji pršte talentom i svježinom ljudi svih dobnih i društvenih skupina. Dakle, danas je mladim ljudima potrebno samo da u nekoj mjeri izgrade svoja očekivanja i ukus te da su znatiželjni. Uz te preduvjete, svijet im je 'doslovno' na dlanu. Imaju na raspolaganju veliki broj online servisa za dijeljenje videa i na svakom od njih praktički bezbroj radova koji samo čekaju da ih netko pogleda.