Jelena Oroz

‘Svaku sličicu crtate, tretirate kao malo djelo za sebe i tako, sekundu po sekundu, iz ničega nastaje priča, vidljiva jer naše oko 25 sličica u sekundi spaja u pokret.’

Novinar: Danko Delač

Fotograf: privatni album Jelene Oroz

Uredila: Ines Jokoš

Razgovarali smo s Jelenom Oroz, nedavno diplomiranom animatoricom na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu. Jelena je animirala više kratkih filmova, među kojima su ‘Povratak’ i ‘Vučje igre’. Na ovogodišnjem prvom izdanju RUNDA-e bit će prikazan i Jelenin nagrađivani kratkometražni animirani film ‘Vučje igre’, koji je do sada, između ostalih, prikazan na Animafestu, te na Annecy International Animation Film Festival-u u Francuskoj, a dobio je i nagradu na STIFF-u, Međunarodnom studentskom filmskom festivalu.

Filmska RUNDA: Prvo malo o tebi, studij si počela na Akademiji likovnih umjetnosti, no kada je počeo interes i ljubav prema animaciji?

Jelena Oroz: Studij likovne kulture upisala sam nakon što sam prvi put pokušala upisati animirani film i nove medije, no bezuspješno. Studij likovne kulture upisala sam, iako na samom prijemnom nisam prošla jer je majka jednog polaznika otkrila nepravilnosti u pravilniku te je tako nas nekoliko odbijenih ipak uspjelo dobiti indeks. Sve se odigralo slučajno.

Što se tiče animiranog filma, ljubav prema njemu vuče korijene iz ranog djetinjstva; gledala sam doslovno sve, od ‘Dragon ball-Z’ do filmova koji je prikazivala Animavizija. Fikcija koju je bilo moguće prikazati samo kroz medije animacije jednostavno me fascinirala i takav način razmišljanja za mene je postajao sve prirodniji.

Filmska RUNDA: Pretpostavljamo da je interes počeo zbog nekih uzora; možeš li ih navesti?

Jelena Oroz: Medij animiranog filma me fascinirao u potpunosti tako da ne znam bih li mogla navesti konkretne uzore; možda Genndy Tartakovsky (‘Dexterov laboratorij’, ‘Samurai Jack’ op.ur.). Naravno, kako sam upisala studij, tako sam počela susretati sve više autora, što preko interneta, što uživo čiji rad cijenim i smatram inspirativnim.

Filmska RUNDA: Tvoj je animirani film ‘Vučje igre’, koji ćemo imati prilike vidjeti i na RUNDI, osvojio nekoliko nagrada na raznim festivalima, između ostalog i na STIFF-u za najbolji animirani film. Koji su daljnji planovi za film?

Jelena Oroz: Festivalski život Vučjih igara polako se bliži kraju. Većina festivala prihvaća filmove koji nisu stariji od dvije godine od završetka produkcije. Još koji mjesec i stavljam ga online pa će biti dostupan za gledanje i široj publici.

Filmska RUNDA: Kako bi film ‘Vučje igre’ predstavila u jednoj rečenici?

Jelena Oroz: Predstavila bih kao svojevrsni eksperiment. Priča je to koja je započela bez glave i repa, a završila na tri mala vučića. Priča je nastala iz ljubavi prema žanru horor filma, dizajniranju likova i njihove okoline i traganju za pričom.

Filmska RUNDA: Koliko je trajao put od ideje do završenog filma? Možeš li malo opisati proces?

Jelena Oroz: Put je trajao više od godinu dana, a sama izvedba nekoliko mjeseci. Najveći problem bio mi je smisliti priču. U to sam vrijeme bila sklonija crtanju i dizajniranju likova. Potom bih razmišljala o njihovom karakteru i smjestila u priču koja je više bila isječak ili atmosferična situacija negoli konkretna priča te je tu nastajao problem. Iako je takav put kreativan, zabavan i nepredvidljiv, jednako tako može biti i frustrirajuć jer ne bih imala jasnu ideju o tome što želim reći. Tako je bilo i sa ˝Vučjim igrama˝. U nemogućnosti da zaokružim priču u kojoj su vučići bili sporedni likovi, zbog kratkog roka koji je preostao i jednostavnog dizajna koji olakšava izvedbu, vučiće sam iskoristila kao likove za novu priču. Razmišljala sam o njihovom karakteru i tako nizala kadar za kadrom dok se nije pojavila figura njihova oca. U procesu smišljanja priče dosta su mi pomogli i ljudi s kojima sam tada surađivala, moji prijatelji i kolege. Sve je to bilo freestylanje i potraga. Kada znate što radite, sama izvedba je naravno, manje problematična. Često se dogodi da ne možete upotrijebiti neki materijal, a to animatorima teško pada. Razlog je tome jer svaku sličicu crtate, tretirate kao malo djelo za sebe. I tako, sekundu po sekundu, iz ničega nastaje priča, vidljiva jer naše oko 25 sličica u sekundi spaja u pokret. Potrebno je napraviti i animacijske testove ne bi li animacija izgledala uvjerljivo. Prvo outline, a onda bojanje. Sličicu po sličicu ako je u pitanju 2D animacija, tehnika kojom se rađene ˝Vučje igre˝.

Filmska RUNDA: U čemu nalaziš inspiraciju za svoje filmove?

Jelena Oroz: U bizarnom, mračnom, onom što me plaši, onom što me muči, u onom što me nasmijava i veseli.

Filmska RUNDA: Između ostalog, radila si animaciju i za video spotove. Postoji li razlika između toga i animiranja djela koje je od početka ‘tvoje’?

Jelena Oroz: Na spotovima na kojima sam radila, imala sam potpunu autorsku slobodu. Ipak, trudila sam se ostati blizu temi ili atmosferi pjesme. Razlika naravno postoji, ali proces i dalje može biti jednako kreativan i inspirativan. Čak bi rekla da su ‘ograničenja’ koja imate ponekad dobrodošla jer tako učite biti profesionalni u punom smislu te riječi.

Filmska RUNDA: Ako nije tajna, na čemu sada radiš, čime se baviš?

Jelena Oroz: Upravo sam završila epizodu za animirani serijal o povijesnim bitkama ‘Tko preživi, pričat će’, koju gledatelji imaju priliku pratiti na Trećem programu Hrvatske televizije.

Također, radim kao supervizor koloriranja na dokumentarno-animiranom filmu Anje Kofmel ‘Chris the Swiss’. Jako uzbudljiv period!

Filmska RUNDA: Možeš li nam najaviti buduće projekte i planove? Gdje se vidiš u budućnosti, kako u kreativnom, tako i u profesionalnom planu (ako možemo to uopće razdvojiti)?

Jelena Oroz: U rujnu započinjem raditi na svom prvom autorskom projektu u produkciji Bonobostudia i to je najdalje što mogu vidjeti u budućnosti. Nemam planova jer kao freelancer planove ne možeš imati. Voljela bih raditi autorske projekte, ali bih voljela raditi i na tuđim projektima. Zapravo sam poprilično otvorena za svaki oblik kreativne i profesionalne suradnje; Hrvatska ili bijeli svijet, teško je znati.