Čejen Černić

ilmska RUNDA, revija hrvatskih kratkih filmova, od 26. do 28. svibnja 2017. donosi novu rundu filmova, radionica i zabave u osječka dvorišta. Ususret Filmskoj RUNDI, pripremamo intervjue s osječkim autoricama i autorima, a ovoga puta zavrtjeli smo rundu pitanja s redateljicom Čejen Černić.

Novinar: Danko Delač

Fotograf: Jasenko Rasol

Uredila: Ines Jokoš

Rođena si Osječanka s adresom u Zagrebu, gdje si završila Akademiju dramske umjetnosti, studij Filmske i TV režije. Znamo da si se relativno rano počela baviti filmom, ali ne znamo zašto i na koji način.

Filmom sam se počela baviti kao srednjoškolka i to sasvim slučajno – ako slučajnosti uopće postoje. Moj je tata u to doba kupio video kameru i na njegov nagovor krenula sam u osječki Video klub 'Mursu'. Kada ideš u prvi razred srednje škole i subotom se moraš ranije ustajati kako bi cijelo prije podne proveo u drugoj školi, nije ti baš neka fora. Na početku nisam skrivala svoju frustraciju zbog toga, ali ubrzo su se stvari promijenile i shvatila sam da se pronalazim u filmskom pozivu. Nisam bila sigurna zanima li me više montaža, snimanje ili režija. Budući da sam po prirodi introvert, montaža mi se činila najbližom. Onda se u jednom trenutku ukazala mogućnost da sudjelujem na 'Imaginarnoj Akademiji', međunarodnoj radionici koja se tada održavala u Grožnjanu, na kojoj sam s nepunih 18 godina dobila priliku režirati dokumentarac u profesionalnim uvjetima. Nakon toga mi je bilo jasno da želim režirati i nije više bilo alternative. Iako, povremeno pomislim da bi bilo lakše vratiti se želji iz djetinjstva i biti timariteljicom konja.

Trenutno se u kinima prikazuje tvoj film za djecu 'Uzbuna na Zelenom Vrhu' koji ruši rekorde gledanosti. Jesi li očekivala tako pozitivnu reakciju publike i kritike?

Možda je ipak pretjerano reći da ruši rekorde gledanosti, ali iz tjedna u tjedan lijepo se povećava brojka gledatelja. Moram priznati da je iščekivanje reakcija publike i kritike za mene bio jedan od najmučnijih procesa. Na to se ne možeš pripremiti. Iako sam dosta objektivno mogla sagledati i kvalitete i mane filma, način na koji se kao redatelj izlažeš vrlo je delikatan. Ljudi si daju za pravo komentirati što i kako žele, a to često biva okrutno. S druge strane, kada te hvale, često imaš osjećaj da bi ti bilo lakše da te kritiziraju. Zapravo, koliko god da radiš na sebi, shvatiš da si pri takvom izlaganju jako krhak i da se od toga teško možeš emotivno zaštititi. Ipak, kada čuješ kako je neki klinac pet puta išao u kino gledati film, kako neki znaju replike na pamet i da su se poistovjetili s likovima, to ispunjava i ohrabruju. Sve ostalo je (meni) teret.

Kakav je osjećaj ekranizirati djelo koje si čitala kao dijete? Iako si ostala relativno vjerna originalu, koliko je izazovno bilo približiti novoj generaciji roman napisan 1956. godine?

Ekranizirati 'Uzbunu' bio je jako odgovoran zadatak. Prethodni filmovi o Koku, koje su režirali Kušan i Žarković, postavili su kriterije koje je trebalo zadovoljiti. Iako je 'Uzbuna' roman star više od 60 godina, on govori o temeljnjim ljudskim odnosima i kušnjama, a s tim se gledatelj lako može identificirati bez obzira kojem vremenskom periodu radnja pripadala. Za početak, trebalo ga je približiti 80-ima jer je to period zadan filmom 'Koko i duhovi'. Scenaristica Hana Jušić i ja odlično smo surađivale na procesu pisanja scenarija, koji je spletom okolnosti i u fazama trajao oko 4 godine.

Koji su neki od izazova rada s djecom, pogotovo na projektima dugometražnih filmova?

Koncentracija je apsolutno najveći izazov, pogotovo za one mlađe i takve situacije zahtijevaju puno strpljenja redatelja i cijele ekipe. 'Svoju' djecu zaista moram pohvaliti. Jako su odgovorno pristupila svim zadacima i obavezama. Bitno je napraviti dobre pripreme. Mi smo dva mjeseca prije snimanja krenuli s probama kroz koje smo se jako dobro upoznali pa nam je bilo lako komunicirati i dobre i loše stvari. Djeci moraš pripremiti dobar teren; moraju shvaćati svoje odgovornosti, ali se istovremeno moraju osjećati slobodnima griješiti, pokušavati i naravno biti djecom. Upravo to 'pravo na pogrešku', zatim ljubav i iskrenost, po meni su ključne stvari.

Na prošlogodišnjoj Filmskoj RUNDI prikazali smo i tvoj kratkometražni animirani film 'Cura koja je voljela bajke'. Jesi li razmišljala o povratku animaciji? Bi li željela raditi na dugometražnom animiranom projektu?

Jesam. Sigurno ću se vratiti animiranom filmu, samo još ne znam kada. Dugometražni animirani projekti u našim financijskim (ne)prilikama vrlo su rijetka pojava, ali da bi mi to bilo zanimljivo – bi.

Imaš li afinitet prema nekom filmskom rodu i/ili žanru? Što možemo očekivati ubuduće od tebe?

Planiram snimiti barem još jedan film za djecu, a trenutno sam u fazi pisanja. Nakon toga ne znam, ovisi kako će se stvari posložiti. U zadnjih mjesec dana, u nekoliko su me navrata klinci pitali hoću li snimiti horor za djecu.

Vratimo se na početak, odnosno pitanja s početka. Imaš li najdraži film za djecu, koji ti se urezao u sjećanje i kojeg možeš ponovo pogledati i preporučiti?

Odrasla sam na animiranim serijalima. Mislim da još uvijek znam neke dijaloge iz 'Letećih Medvjedića' i 'Bubimira' na pamet! Što se igranih filmova tiče, uvijek iznova rado pogledam 'Čarobnjaka iz Oza', r: Victor Flaming, 'Sam u kući', r: Chris Columbus, 'Karate Kid', r: John G. Avildsen, 'Moj prijatelj Willy', r: Simon Wincer, 'The Goonies', r: Richard Donner, 'Bubimir', r: Tim Burton…Ima ih.

I za kraj, koliko je bitno da u Osijeku postoji platforma za filmaše poput RUNDE?

Iznimno je bitno. Osijeku nedostaje takvog sadržaja. Čestitam vam drugi rođendan i nadam se da će se još puno osječkih RUNDI zavrtjeti. Živjeli!